26.06.2020.
U našem govoru postoje rečenice i glase otprilike ovako:
„Odradila sam to…“, „Odradit ću već nekako…, „To treba odraditi…“ U tim
rečenicama postoji odsutnost želje, odsutnost strasti da se nečime bavim, ali postoji
pritisak da nešto moram što mi je teško ili što ne želim.
I ne treba sve biti lako, nije život lak. Pitanje je samo
koliko smo usmjereni na ono što volimo, gdje možemo uložiti svoju strast i u
čemu vidimo smisao. Ako cijelo vrijeme nešto odrađujemo, moramo, postajemo
frustrirani i depresivni. Život ide kao da ga odrađujemo i pitamo se ima li
života prije smrti.
Prilagođavamo se kao nekim normama, obiteljskim pravilima,
pravilima podneblja u kojem živimo, pravilima kompanije, očekivanjima okoline
koja se grade godinama. I onda je teško razočarati sve oko sebe, tražiti nešto
za sebe, biti svoj, ostvariti svoje ideje. Lakše se pokoriti, bez riječi i
odrađivati dalje. Pa svugdje oko nas ima više lagano rezigniranih ljudi,
uvučenih u jednu „ladicu“, nego stvarno sretnih ljudi koji aktivno žive svoj
život. Pa nam je zapravo drago što nema više sretnih ljudi jer oni nam kvare
osjećaj. Pokazuju da se može, pokazuju ono što sami nismo. I onda su nam drugi
krivi, i država nam je kriva, i roditelji, i oni neki ljudi na poslu ili neki
drugi o kojima čitamo u novinama.
Teško se pogledati iznutra. Teško je priznati svoju
odgovornost, svoju lijenost, svoju rastrošnost, svoju podmuklost, svoju
manipulativnost, svoju zloću, svoju neodlučnost, svoju stvarnost. A koji je
drugi način pokazati svoju ljubav prema sebi?
Ako ne vidimo tko smo, uvijek ćemo upirati prst na nekoga izvana i
žaliti se, odrađivati posao i život s mukom.
Istražujte sebe, a mi (LQ) vam možemo pomoći na tom putu.
Autor:
Spomenka Žepec