Hrpa je knjiga zadnjih godina napisana o moći našeg stvaralačkog potencijala. Uglavnom se govori o tome kako mi imamo sposobnost kreirati vlastitu stvarnost snagom svojih misli. Na jednoj razini to je istina. I sam imam to iskustvo. Prije nekoliko godina sam napisao koliko želim da moja firma ima promet. Zadnje tri godine razlike u odnosu na moju želju su manje od 1%, a sadržaj onoga što radim i gdje radim se potpuno promijenio. Organizacije danas funkcioniraju kroz planiranje, ciljeve, KPI-eve... U ekskluzivnoj srednjoj školi „British School” u Shangaiju, profesori sa djecom na početku godine dogovaraju ciljeve po pojedinom predmetu. Političari se nadmeću prognozirajući cilj oko BDP-a za tekuću godinu. Okruženi smo porukama i idejama o važnosti ciljeva, sve dok jednog dana sami ne postanemo zarobljenici tih istih ciljeva. Organizacije se pretvaraju u bojna polja gdje profesionalni plaćenici „gone” moderne robove koje zovemo „članovi tima” da ostvaruju „zacrtane” ciljeve koji su se emailom spustili iz gornjo hijerarhijsko nebeskih razina. Ako se cilj ne ostvari posljedica je eliminacija plaćenika. Ali nisu samo organizacije i ljudi unutar njih taoci ciljeva. Osvrnimo se samo malo na sebe. Siguran sam da imate svoje ciljeve i da neostvarenje tih ciljeva ili strah od posljedica neostvarenja ciljeva u jednom trenutku počne proizvoditi osjećaje frustracije, potištenosti, anksioznosti... Tada se počnemo još jače boriti ili se povlačimo i odustajemo. Odustajanje je potencijalni gubitak novaca ili do tada uložene energije, a borba nas stavlja još veći stres. Stres sa druge strane kratkoročno može povećati našu operativnost, ali nam opasno smanjuje kreativnost, ubija intuciju i zapravo nas udaljuje od pronalaska rješenja koji vodi prema cilju. I, šta sad? Rješenje se nalazi u prostoru između. Kao i za mnoge druge stvari, ekstremi ne funkcioniraju, već je mudrost u srednjem putu. Kada govorimo o ciljevima, srednji put je prostor gdje imamo cilj, a slobodni smo od ishoda tog cilja. Sva naša energija treba biti usmjerena na proces i put, na činjenje, akcije i promišljanje koje vodi prema cilju. Međutim, konačni rezultat prepuštamo Bogu, univerzumu, sudbini ili kako god to zvali. Mi imamo kontrolu samo nad svojim mislima, ponašanjem i akcijama. Vrijeme kad će se nešto dogoditi, kako će se dogoditi i da li će se uopće dogoditi pripada dimenziji nad kojom mi nemamo kontrolu. Zato si dajmo ciljeve, a onda ih pustimo papiru na kojem se nalaze. To ne znači pasivnost. Dapače, trebamo biti u procesu i putu prema cilju vrlo aktivni, vrijedni i uporni, ali iz prostora opuštenosti, fleksibilnosti i igre. Natjecanje se onda svodi na kreativnu igru, a život na stvaralaštvo i učenje. Kategorije: Blog Tagovi: leadership, Alan Žepec, osobni razvoj