02.11.2021.
Nije u pitanju socijalni eksperiment, već nešto što se zaista dogodilo
u Americi, zahvaljujući programu „Jobs Bank” koji je, bizarno, isplaćivao zaposlenicima punu plaću i beneficije čak i kada nije bilo posla za njih.
Jedan od korisnika tog programa bio je Jerry Mellon, koji je radio za General
Motors (u daljnjem tekstu GM) sve dok se njegov odjel nije spojio s drugim,
te više nije bio potreban. Osim kratkog perioda 2001. god, Mellon je primao punu
plaću za nerad, koja je dostigla 64.500 dolara godišnje do 2006. Da bi
opravdali plaće i beneficije, radnici su obavljali neku aktivnost koju odobri
kompanija, pa se Mellon, kako bi zaradio svoju plaću, morao pojavljivati u prostoriji bez prozora, sjediti za stolom i ne raditi ništa po osam sati dnevno
tijekom šest godina, navodi se u Wall Street Journal-u.
Zaposlenik je pokušavao ispuniti svoje obveze tako što je pohađao nastavu koju je nudio GM, gdje je proučavao križaljke, gledao filmove o
građanskom ratu i učio o „čudima koje je napravio čovjek kao što je Brooklynski most“. U međuvremenu je pohađao institut u Flintu pod nazivom Royal Flush
Academy, dizajniran za one koji traže posao u kockarnicama. Kako nije bio zainteresiran za rad u kockarnici, napustio je akademiju nakon što su mu smanjili plaću jer je
kasnio 10 minuta kada se vratio sa ručka.
Nakon toga, svakog dana tijekom tjedan dana on je ustajao oko 4:30
ujutro da bi putovao do ozloglašene “gumene sobe”. Prvo je čitao časopise koji
su ležali okolo, kao što je Reader's Digest, zatim razgovarao s ostalima. Nakon
što je razgovor presušio, kaže da je provodio sate zureći u zid nadajući se
da će vrijeme teći brže.
„Zove se tako jer nakon nekoliko dana tamo poludite,” rekao je
Mellon. To je stara ostava bez prozora za dijelove motora. Prepuna je dugih
stolova i ima mjesta za oko 400 zaposlenika. Zaposlenici su morali doći u 6 ujutro
svakog dana i ostati do 14:30, s 45 minuta odmora za ručak. „Čekanje tjera da
poželiš lupiti glavom o zid“, rekao je Mellon i dodao: „Nisam to mogao podnijeti. Moram nešto raditi.“
Ujedinjeni sindikat auto radnika (UAW) i rukovoditelji Detroita izmislili
su “Jobs Bank” 1984. kako bi proizvođače automobila usmjerili da ne smanje broj zaposlenika. Međutim, ova je banka poslova postala nacionalno poznata kao simbol
pokvarenog poslovnog modela Detroita i nazadnog razmišljanja. Proširile su se
priče o tisućama radnika koji su mjesecima igrali dame, gledali filmove ili čak
drijemali.
Kada je program kreiran, General Motors, Ford i Chrysler su dobro
radili. Proizvođači automobila su željeli da UAW podržava nove, fleksibilne
proizvodne procese i više automatizacije u njihovim tvornicama, a radnici su
željeli sigurnost posla kako se industrija modernizira. Tako je postignut
dogovor da se stvore banke radnih mjesta, koje bi pružile sigurnost
zaposlenja za radnike koji su otpušteni zbog modernizacije. Dakle, ideja je
bila da se pomogne u obuci ili pronalaženju poslova za starije zaposlenike koji
bi u suprotnom bili trajno otpušteni.
„Sindikati su iskreno mislili da bi ih otpuštanje onda koštalo
previše“, rekla je Kristin Dziczek, viši menadžer projekta Centra za istraživanje autoindustrije. Banka poslova nikada
nije trebala postati dugoročni program socijalne pomoći za otpuštene radnike
automobilske industrije. Jednostavno se mislilo da će se vratiti na nova radna
mjesta u tvornicama.
Svoje iskustvo podijelila je i Judy Rowe, koja je po cijeli dan sjedila u
sobi velike, stare tvornice auto dijelova Delphi Corp, gdje je čitala, šivala ili
buljila u prazno. Za ovo je zarađivala 31,80 dolara na sat. „Mislim da padam
u depresiju“, rekla je tada Rowe, koja je jedna od mnogih koji su čamili u
ovom čudnom i jedinstvenom obliku sindikalnog limba zapošljavanja.
Njeni dani imali su monotonu sličnost. U 6 ujutro došla bi u
prostorije i nakon doručka bi šetala dugačkim tvorničkim hodnikom koji je dobio
nadimak “Miracle Mile”. Zatim
bi se vraćala i razgovarala s prijateljima. Zatim bi šivala, čitala ili ponovo
hodala. Ponekad je šetala po 5 milja dnevno.
Da bi pobjegli od dosade, radnici su za vrijeme ručka odlazili na parkiralište spavati u
svojim automobilima. Kao da sve nije bilo dovoljno apsurdno, nadzornik kompanije pobrinuo se da ljudi ulaze i izlaze na vrijeme i da ne spavaju.
Neki ljudi su govorili o traženju lijekova za smirivanje živaca. Rowe se
tada pitala što joj je - bila je umorna iz dana u dan: „Osjećam se kao
da sam doslovno u vegetativnom stanju. Nemam o čemu razmišljati".
Nije nam ni potreban eksperiment da bismo se uvjerili da su ljudi po
prirodi produktivni i da imaju potrebu biti od koristi. Dovoljno je da smo
upoznati sa slučajem “gumene sobe”. Zato pri stvaranju zdrave radne atmosfere i
dobre organizacijske kulture uvijek polazimo od svijesti da zaposlenici žele postići rezultate, da žele raditi za dobrobit kompanije i nastoje razbiti
monotoniju - jer činjenica je da su oni koji su imali priliku biti plaćeni
za nerad, usporedili to stanje s ludilom, a ne s uživanjem.
Autorica: Glorija Smiljanić