Organizacijska kultura i „genijalni gadovi“

Belcher ima iskustva, u svom se životu on nagledao svega i svačega, vidio firme koje rastu i one koje stagniraju i urušavaju se, ne zato što prodaju robu ili ideje koje nikome ne trebaju i nitko ih neće, nego zato što ih vode potpuno krivi ljudi. Oni možda imaju završene visoke škole i specijalističke tečajeve, u rukama čvrsto drže nevjerojatnu moć i misle da mogu i znaju sve. Možda oni i imaju sve to, ali uporno padaju na ključnom ispitu, onom iz organizacijske kulture. To su ljudi od one vrste menadžera koji će se uvijek naći na vrhu popisa zaposlenika kojima se postavi samo jedno, kratko i jasno pitanje: "Recite, tko je bio najgori šef kojeg ste ikada imali i zašto?"

I mada će svaka njihova priča imati svoj zaplet, sve se one u konačnici uvijek svode na isto i ostavljaju slične, duboke rane koje su svojim zaposlenicima nanijeli njihovi najgori šefovi. A to u pravilu nisu bili ni oni neiskusni niti oni neučinkoviti, nego oni koji oko sebe šire otrov i nagrizaju kompaniju uporno trujući odnose među ljudima oko sebe, po vertikali i horizontali.

Takvi užasni šefovi obično imaju nekoliko, a počesto i sve od sljedećih karakteristika:

• Prvi su kad treba preuzeti zasluge za uspjeh i najglasniji kad druge treba okrivili za neuspjeh.

• Jednakim žarom upravljaju svime i svačime, ma koliko to bitno ili nebitno bilo. 

• Uvijek moraju biti najpametniji u prostoriji i rijetko slušaju što govore drugi.

• Očekuju da će zaposlenici biti dostupni 24 sata dnevno i spremno izvršavati svaki njihov prohtjev. 

• Onima ispod sebe vole pokazivati da su im hijerarhijski nadređeni, a kad se s nekim sukobe, to uvijek bude na osobnoj razini. 

Ljudi koji rade za takve, toksične šefove, često se osjećaju kao taoci. Nezadovoljni su, nesretni, na posao dolaze s grčem u želucu, a kući se vraćaju psihički iscijeđeni, izmoždeni, istrešući frustracije na svoje najbliže. Iz sredina kojima upravljaju takvi šefovi ljudi bježe, ako imaju priliku, ili ostaju jer moraju, ali zbog toga trpe i oni i sredina u kojoj rade, pa i njihove obitelji i prijatelji. Šteta koju takvi menadžeri nanose pojedincima i njihovim organizacijama s vremenom se gomila i zbraja, sve dok često ne bude prekasno. A sve zbog pomanjkanja zdrave organizacijske kulture.

„Genijalni gadovi“

Previše toksičnih vođa predugo ostaje u svojim ulogama, a to se obično događa iz dva razloga. Prvi je taj što organizacija nema dovoljno psihološke sigurnosti ili evaluacijskih procesa kojima bi se ovi problemi na vrijeme iznosili na površinu. Ključno je stvoriti okruženje u kojemu zaposlenici mogu pokrenuti ta pitanja upravljanja pred višim vodstvom; ako su svi u timu jadni radeći za svog vođu, netko na višoj razini to mora znati i pobrinuti se da se situacija čim prije razriješi. Toleriranje ili poticanje kulture straha siguran je način da se toksični vođe zadrže na svojim mjestima.

Drugi razlog zašto toksični vođe ostaju na svojim pozicijama je taj što oni, unatoč otrovu kojeg šire, postižu izvrsne rezultate. Nije se teško riješiti lošeg menadžera koji brlja u svom poslu. No što s onima koji postižu željene ishode, dobro se snalaze u ophođenju sa sebi ravnima i još bolje se znaju umiliti onima koji bi mogli odlučivati o njihovoj sudbini? Za takve je ljude skovan izraz „genijalni gadovi" (brilliant jerks) i s njima se viši čelnici najteže obračunavaju.

I ma koliko bili efikasni, naročito na kratke staze, ti „genijalni gadovi" rijetko stvaraju tim koji će jačati organizaciju. Umjesto toga, oni postižu dobre rezultate kako bi ostvarili osobne interese, a ispravne stvari često čine iz pogrešnih razloga. Bez obzira na razlog, organizacije u kojima uzde drže toksični vođe često dugoročno plaćaju. Prema istraživanju IntechOpena, oni imaju katastrofalan učinak na organizacijsku produktivnost i zdravlje. Istraživanje je otkrilo da toksični menadžeri uzrokuju smanjenje radnog napora za 48 posto, kvalitete rada za 38 posto i uz to su glavni razlog za čak 73 posto odlazaka iz tvrtke. 

I to vam je stvarna cijena toksičnog vodstva. Zamjena zaposlenika nije jeftina i pred tvrtkama je izbor: pustiti da zbog jednog čovjeka ode njih deset, ili se riješiti samo jednog, ma koliko se sposobnim činio. A činjenica je da stvarno velike tvrtke i pravi lideri ne toleriraju toksične menadžere. Umjesto da toleriraju ponašanje „genijalnih gadova", oni stvaraju okruženje u kojem se na površinu slobodno izbacuju problemi upravljanja i nikada ne dopuštaju da se do rezultata dolazi širenjem otrova. Jer on će kad tad doći do srca, a onda bi moglo biti kasno.