Kamera izvlači najgore iz vas...dok se s njom ne sprijateljite. Dok ne stanete pred nju i ne odradite cijelu tv-emisiju, nemate pojma koliki vam kamera može biti neprijatelj. Ja to dobro znam. Toliko puta sam u nevjerici gledala položaj svojih ruku, čudne mikro ekspresije, slušala ton svog glasa s iskrenim čuđenjem. Pa što mi se dogodilo? - pitala sam se na početku svoje televizijske karijere, znajući da su mi komunikacijske vještine u svakodnevnom životu na prilično visokoj razini. Ali stajanje pred kamerom nije baš svakodnevno komunikacijsko iskustvo. Kamera potencira mane, izobličava i zastrašuje. Mnogima, ne biste vjerovali, ledi krv u žilama. Od upaljene crvene lampice ljudi drhte, cvokoću, preznojavaju se, neki ulaze u lagani trans. Dok ne steknu određeno iskustvo i sigurnost u nastupu, naravno. I dok ne nauče dobro komunicirati sa svojim „unutarnjim neprijateljima“ - strahom od loše izvedbe, strahom od kritike, strahom od straha, niskim samopouzdanjem i brojnim drugima (svatko ima svoje i često ih njeguje godinama). Ponekad je prestravljenost osobe koju se snima toliko očigledna da publika s njom suosjeća i jedva čeka da snimanje prestane. Ponekad nije očigledna, osoba koliko-toliko prikrije žestoku neugodu, iako zbog nje često zaboravi sve što je rekla. A kako se onda s kamerom sprijateljiti? Moj recept je sljedeći: prvo sam se dobro sprijateljila sa sobom. Prihvatila činjenicu da mi treba mnogo vježbe, da su počeci najteži, da postoji niz razina na kojima moram poraditi. Da jednostavno moram dobro naučiti komunicirati s kamerom ako smo nas dvije u igri. Jer to je jedan od rijetkih poslova koji - ako ga ne radite dobro - piše vam na čelu. Doslovno. :) Sljedeći korak je bio - sprijateljiti se s njom. Ona je zahtjevna i neke greške ne oprašta. Šuti i bez upozorenja kažnjava odmah. Prihvatila sam je kao takvu (kao i svakog pravog prijatelja, kojeg ne želite mijenjati već ga u potpunosti prihvatite). Tijekom karijere, iz dana u dan donosila mi je nove izazove - u javljanjima uživo, vođenju vijesti, intervjuima. Voli ona testirati uvijek iznova. Takva je, što ćete.. Ali često nam je bilo i jako zabavno. Mnogi ljudi ne razumiju da se s njom stvarno možete sprijateljiti. Misle da je „strah od kamere“ nepremostiva barijera, a ne uobičajena pojava prisutna kod većine. I ne vide, nažalost, u tom prijateljstvu tolike brojne prednosti. Ona vam otvara brojna vrata i postaje „vaš igrač“. Do tog trenutka, kao i u svaki drugi odnos, i u odnos s njom treba uložiti nešto vremena i truda. Ali jednom izgrađeno prijateljstvo ostaje trajno. Kategorije: Blog Tagovi: Martina Detelić, osobni razvoj