Zovem se Sanja i volim sanjati. Mama sam, volim kuhati, grliti i ljubiti, mrzim peglati. Trener sam, učim, podučavam i razvijam kako druge, tako i sebe. Coach sam, coacham vaše “žuljeve“, a svoje uredno povjerim mom Coachu. Da, imam i žuljeve i Coacha. Zvuči “cool” uz poslovni trener na vizitku dodati još i tu riječ “Coach”, zar ne? Osjećaš se poput liječnika za životne rane. Čovjek sam i pitam se obavljam li poziv Coacha OK? “Biti Coach” za mene je odgovoran i moralan poziv. Moje klijente smatram hrabrim ljudima koji su odlučili sjesti nasuprot mene u želji da dotaknu i otkriju sebe. Znate i sami da je taj podvig kopanja i rovarenja po sebi mukotrpan, bolan i traje. Jedan od ključnih preduvjeta da mogu reći „DA, jesam OK Coach“ je certifikat od strane Akademije (AoEC). Ne, nije riječ o još jednom papiru za preseravanje, riječ je o ozbiljnom i junačkom proputovanju samoga sebe. Oznojiš se debelo. Želiš certifikat kojim možeš profesionalno coach-ati i zarađivati u životu, a oni vas propitkuju „Tko ste Vi?, a tko ste Vi kao Coach?“. Bila sam ljuta ko' pas, psovala glasno. Pa tko su ti ljudi da zadiru u moju intimu i zašto bih ikome razgolitila moju dušu? Danas sam svjesna da OK Coach, ako želi sjesti nasuprot svog klijenta mirno i prisutno, treba nužno poraditi na vlastitim „žuljevima“ i u svakom momentu odrediti granicu - Uuups, that's my shit!. Ne znam kako je kod vas, kod mene šita ko'u priči. Al' nekako svakim danom taj moj šit odmotavam, razumijem, prihvaćam, odbacujem, grlim. Neki moj šit ne dam, neka je tu, moj je. Imam coaching, pa ću vas nakratko napustiti, nadam se da razumijete. Ručak gotov, kruha ima. Frida prošetana, vode ima. “Podgrijete i jedite polako, ostavite i tati nešto, imam coaching, dođem oko 17, nemojte se šorat, ljubi vas mama”. Na šanku siće ima. Vrijeme za moje punjenje. Kako pred klijenta doći u zoni izvrsnosti? Juuuuuhu, sama sam! Puštaj Bralićevu „škrinju jubavi“ …. i u roku keks, pri samu pomisao na „moje more“ nalazim svoje sidro, pivan, napunim svoju dušu ljepotom mira i unutarnje snage. U centru sam ljudi i u zoni, idem! Zvrrrrrrrrr…….“E moja Sanjo, ima dva dana da se nisi javila materi, ni pitala je’l mi što triba“. To je moja mama u svojoj ulozi „žrtve“. Majo moja, danas te ne stignen spašavati, sutra igramo našu igru, al' volin te. Počinje session. Moja „škrinja jubavi i povjerenja“ se otvara – vadim naočale različitih boja, oblika i brenda tako da vidite „bolje i šire“. Prisutna sam, čujem, prihvaćam, razumijem, bockam, ne sudim, provociram, dodirujem, dijelim, vjerujem, puštam, pitam i propitujem, usmjeravam, smijem se i plačem. Session gotov, fu, umorna sam, uzbuđena i mrtva. Počinjem razgovor ugodni sama sa sobom. Jesam li dala maksimum, možda sam mogla postaviti pitanje x …., jesam li bila OK? Trešti Beyonce, nema više kruha mama, znaš da ti je roditeljski danas? Ha? Jesam li bila OK? Mama, ti stvarno ne čuješ,… Ha? Jesam li bila OK? Ne znam, al škrinju jubavi i dalje osjećam u sebi. Žurim na roditeljski, poslije sam na fejsu. Kategorije: Blog Tagovi: coaching, Sanja Zdunić