03.07.2018.
Ljeto je, godišnji je u tijeku ili na vidiku.
Moj coaching klijent Marko ima dvoje male djece, suprugu i odgovoran posao direktora projekata u IT kompaniji.
Već godinama svakodnevno balansira između odgovornosti kod kuće i na poslu. Vrijeme je da slijedeći tjedan ode s obitelji na more, jedva čeka.
I naravno, nosit će laptop sa sobom. Rano ujutro kad će još svi spavati on će raditi, malo “čistiti” mailove. Hvata ga panika pri pomisli da to ne radi, a mrak mu pada na oči što se ne može nimalo odmoriti… Ako neće raditi na poslu, kolege će ga svejedno zvati, mailovi se neće sami rješavati. Kaže da mu je ipak lakše svaki dan malo raditi, nego se vratiti i biti zatrpan poslom. Možda bi mu čak lakše bilo da uopće ne ide na godišnji, ali žena bi se bunila, ne pada mu na pamet. Ipak, radi se o dva tjedna na razini godine!!!
I tako on zaključuje: “Gle, ne razmišljam o tome, ovo je sad stvarnost. Djeca su mala, posao zahtjevan, i to je to. Tko mene pita kako mi je!?”
Prepoznajete li se u tome?
Osjećaj savjesnosti nas tjera da budemo na raspolaganju, da ne stvaramo probleme poslodavcu i kolegama. U nekim slučajevima napravi se kultura poduzeća takva i nitko ne zna zašto i kako se to dogodilo, ali svi automatski kolektivno poprimaju taj sindrom koji ima slijedeći simptome: konstantno premalo zaposlenih i gašenje vatre ili panika zbog rokova koji nisu realni (ne zna se tko ih je postavio), panika zbog zadataka koji nisu objašnjeni, odlazak na godišnji s laptopom, promjene koje nitko jasno ne komunicira….
S druge strane na osobnoj razini, pojedinac ne reagira na nelogičnosti, na nedostatak informacija… Primijetila sam da je jedan od uzroka “želja” da budemo žrtve situacije jer tako postajemo junaci koji dokazuju koliko se žrtvuju za obitelj, posao, tim… Dobivamo zasluge za to što: stalno telefoniramo na godišnjem, radimo na laptopu, održavamo kontinuitet poslova, pokoravamo se pritisku vremena I situacija… Jednostavno koristimo uvjete okruženja da bi dokazali da se bez nas ne može.
Dokazujemo kako smo se ipak u svom tom pritisku snašli i odvalili velike gromade posla. Pitanje je koliko smo stvarno trebali i koliko još dugo možemo tako.
Što stoji iza te potrebe da budemo žrtve? Najčešće potreba da budemo važni, da nas se pohvali, da steknemo kontrolu, uspostavimo osjećaj sigurnosti i moći.
Zamislimo se i odgovorimo sami sebi koliko “plaćamo” da nas netko pohvali i što sve smo spremni napraviti za pohvalu. Što sve radimo za osjećaj sigurnosti i kontrole? Da li je zadovoljstvo moguće ostvariti na drugačiji način?
Da se vratimo na Marka, nakon sessiona Marko je zaključio da može više toga napraviti da bude slobodniji ili slobodan na godišnjem odmoru:
• može mailove preusmjeriti na kolegu koji će ga zvati samo ako je nešto iznimno važno
• može kolege obavijestiti da ga nema i da odgode sve sastanke za vrijeme njegovog godišnjeg odmora
• može na sastanku s kolegama razgovarati o ovom problemu i tražiti podršku
• može svjesno planirati da će nakon godišnjeg dva dana duže ostati na poslu
• može tražiti poslodavca da zaposle još jednu osobu koja već duže vrijeme nedostaje timu
• može graditi svog nasljednika koji će ga moći zamijeniti kad zatreba
• može promijeniti posao ukoliko neće biti prihvaćen njegov problem
Coaching nam pomaže da jasno sagledamo situaciju u kojoj smo, uklonimo prepreke i živimo svoj puni potencijal. Pridružite nam se na jesen i naučite kako.
Autor: Spomenka Žepec