12.09.2018.
Jedna od stvari koju sam bio naglasio je transparentnost u LQ. Kod nas su svi zaposlenici upoznati sa time kako nam izgledaju financijski izvještaji, koliko imamo novaca na računu, koliko sam kao vlasnik sebi isplatio dobiti, kakvo nam je stanje s kupcima i dobavljačima, koji su planovi zapošljavanja i kako se dijeli bonus (u kojem sudjeluju svi zaposlenici). Osim toga, svi u firmi znaju koliko tko ima koju plaću. Dakle, odabrao sam kao vlasnik imati visoku razinu transparentnosti u firmi (izbore o razini transparentnosti radi se u okviru BOOM implementacije – http://http//www.lq.hr/boom.aspx). Ljudi transparentnost jako cijene te žele da ju u potpunosti živimo. Ali da li to i živimo? Da ste pitali Ivanu tjedan dana nakon mojeg hvalisanja kolika je zapravo naša transparentnost, rekla bi vam ljutito: „Nikakva“.
Što se desilo? Nekoliko dana nakon tog teksta gdje sam se hvalio transparentnošću došao je kolega Igor iz ureda i tražio razgovor samnom. Pronašli smo termin, sjeli i popričali. Igor je tražio povišicu na plaću. Obrazložio je to rezultatima koje radi, profitabilnošću odjela koji vodi te sam se vođen tim argumentima složio s njegovim zahtjevom. Izašli smo iz naše sobe za sastanke te sam slijedeće sekunde napisao email kolegici Tinki da javi u računovodstvo promjenu Igorove plaće te pripremi potrebne papire. Nisam joj rekao da je ova informacija javna niti tajna. Pretpostavio sam da će Tinka sukladno našoj transparentnosti svima ostalima u firmi proslijediti informaciju. E sad, kao što znamo „Pretpostavka je majka svih za….ba“. Ono što je Tinka osjetila u tom trenutku je zbunjenost. „Šta sad da radim s tom informacijom? Poslao je email samo meni, a ne svima. Nije naglasio da proslijedim informaciju drugima. Šta da radim?“ Napravila je samo to da je proslijedila informaciju u računovodstvo. Tu se sudbina malo poigrala na način da je računovodstvo iz nekog razloga u „reply“ e-maila stavilo i Ivanu. Tako je sad i Ivana došla do te informacije o povišici, ali ne od mene ili Tinke, već od slučajnog e-maila iz računovodstva. Nisam posebno registrirao taj email niti Ivanu u Cc jer je u mojoj percepciji to sve već bilo iskomunicirano. Ali nije bilo.
Drugi dan dođem ujutro u firmu i vlada čudna atmosfera. Znate ono kad uđete u prostoriju, postoji napetost, ali nitko ništa ne spominje. Svi se kao ponašaju normalno, kao rade posao normalno, kao komuniciraju normalno, ali ništa nije normalno i vi to osjećate (s time da nemate pojma zašto je tome tako). E to se upravo događalo meni to jutro. Napokon smo u nekom trenutku Ivana i ja krenuli na sastanak van firme pa sam imao priliku otvoriti razgovor o tome što se događa. Malo po malo izašlo je van da je problem u netransparentnosti. Bio sam u šoku. Kako to može kod nas biti problem? Vratili smo se u firmu, pa sam išao porazgovarati i s Tinkom. Ista reakcija. „Zašto skrivaš od nas da je Igor dobio povišicu, ako je u LQ-u to transparentno?“ Moj odgovor: „Ali ja sam ti poslao na email misleći da ćeš ti tu informaciju proslijediti dalje ili da će Igor sam reći za promjenu u plaći“. Tinka: „Kako da ja znam Alan da je informacija koju si samo meni poslao na email javna informacija?“. Tu mi je postalo jasno. Potpuno sam zabrazdio u pretpostavkama i stvorio atmosferu suprotno onom na što su ljudi u firmi navikli. Tinka se našla u „sendviču“ između toga da li da kaže ili ne, Ivana se našla u situaciji da je slučajno dobila informaciju koju kao nije smjela dobiti, a Igor je računao da je moj zadatak da prenesem novosti oko plaće. Na kraju sam pozvao sve ljude u firmi da se okupimo. To je bio trenutak posipavanja pepelom. Ispričao sam se što sam prekršio transparentnost kao jednu našu važnu vrijednost koja nas povezuje i motivira. Pojasnio sam kako je išao cijeli proces, što se u meni događalo, gdje sam pogrešno pretpostavio i naravno podijelio sam onda informacije oko Igorove nove plaće. Ljudi su prihvatili moju ispriku, dogovorili smo da Igor treba počastiti obzirom na povećanje plaće i zatvorili cijelu priču. Glavna učenja iz ovog cijelog procesa su važna.
Prvo, novac je vrlo osjetljiva tema. Neki kažu da je bolje plaće držati tajnima. Prema knjizi „The grate game of business“ od autora Jack Stack, „open book management“ je osnova predanosti i povezanosti ljudi s firmom. Dakle, imamo dvije teorije i svaka ima svoje za i protiv. Iz mog iskustva, plaće i kad jesu tajne, zapravo to nisu. Ljudi pričaju među sobom i na kraju se većina toga zna. Barem unutar timova gdje se ljudi nalaze. Ako i ne znaju točno, onda stvaraju priče i kontstrukcije koje samo pogoršavaju atmosferu nepovjerenja. Kod politike otvorenih plaća zahtjevnost je ta što se svaka odluka o nečijoj plaći mora promišljati u odnosu na plaće i reakcije drugih ljudi u timu. Ali zar ne bi tako trebalo biti i kad su plaće tajne?
Drugo učenje iz ovog procesa je da je transparentnost kao vrijednost vrlo zahtjevna. Postoji puno mjesta gdje se ona može narušiti i ugroziti, bilo namjerno ili slučajno (kao što je bilo u mom primjeru). Ako se kao kompanija odlučite za ovaj put, budite spremni da to zaista i živite. Također, kao vlasnik ili direktor, vjerojatno nećete samo tako dobiti povratnu informaciju da ste negdje „zabludjeli“. Zato je važno da pratite signale koje možete dobiti samo iz prostora neizgovorenog, ali pokazanog. Ako nemate „antene“ namještene da to čujete ili još gore, ako te signale ignorirate, na kraju ćete platiti cijenu kroz nezadovoljstvo, iznenadna bolovanja, odlaske i sigurno smanjenu produktivnost. Zašto? Zato jer će ljudi pričati o nezadovoljstvu dok vas nema u uredu, umjesto da se mirno fokusiraju na svoj posao. Jim Collins ima jednu sjajnu izreku u tom smislu: „Facing the brutal facts“. Kad i ako se i desi neki problem, snaga tima i lidera tog tima je u tome da se suoče s brutalnom istinom o tome što se točno događa. „Smrdljiva riba“ na stol, koliko god da smrdi. Kad se to desi, otvara se ogroman kreativni potencijal grupe da rješi što god da se pokazao kao problem. Ako vam treba sustav koji će osigurati transparentnost i angažiranost ljudi, pozovite nas i implementirajte BOOM http://http//www.lq.hr/boom.aspx
Autor:
Alan Žepec